U dolini Veddan koja spaja Meku sa vanjskim svijetom smjestilo se pleme Gifar. To pleme je živjelo od onog najminimalnijeg što su mu ostavljale kurejšijske karavane koje su odlazile u trgovinu u Siriju ili se vraćale iz Sirije. Nekad je pleme bilo primorano i da napda ove karavane ako im one nisu davale ono što bi ih zadovoljilo. Džundub ibn Džunade, poznatiji kao Ebu Zerr, je bio jedan od sinova ovog plemena, ali se on od ostalih isticao čistoćom srca, bistrim umom u dubokom pronicljivošću. Najteže mu je padalo to što njegov narod obožava kipove mimo jednog Boga – Allaha.
Osuđivao je pokvarenost i zabludjelost koja je vladala među Arapima. Stalno je isčekivao pojavu novog Vjerovjesnika koji bi ljudima vratio razum i smirio im srca, te ih izveo iz tmine na svijetlo.
Do Ebu Zerra, koji tada još živješe u pustinji, dopriješe vijesti o novom Vjerovjesniku koji se pojavio u Meki. On reče svom bratu Enisu:“Idi u Mekku i raspitaj se o tom čovjeku koji tvrdi da je Vjerovjesnik i da mu dolazi Objava sa nebesa.“
Enis ode u Mekku i sastade se sa Allahovim Poslanikom s.a.v.s. . Kada se vrati u pustinju, Ebu Zerr ga dočeka sa nestrpljenjem i zapita šta je saznao o novom Vjerovjesniku. Ovaj reče:“ Allaha mi, sreo sam čovjeka koji poziva lijepom ponašanju, a govori riječi koje nisu nikakvi stihovi.“
„ A šta ljudi govore o njemu?“ – upita Ebu Zerr.
„ Govore da je vračar, mađioničar i pjesnik.“
„ Boga mi, nisi mi moju žeđ ugasio, niti si moju potrebu zadovoljio. Nego, bi li se ti postarao za moju porodicu, a da ja odem i vidim o čemu se radi?“
„ Bih, ali dobro se čuvaj stanovnika Mekke“ odgovori Enis.
Ebu Zerr se opremi za put, ponese sa sobom malu posudu za vodu i uputi se u pravcu Mekke, kako bi se susreo sa Vjerovjesnikom i nešto više o njemu saznao. On stiže u Mekku strahujući od njenih stanovnika, jer je čuo kako se Kurejšije ljute zbog svojih idola , i kako su spremni da se osvete svakom ko bi samo pomislio da slijedi Muhameda. Zbog toga nikog nije htio pitati za Muhameda, jer nije mogao znati da li bi taj upitani bio njegov ljedbenik ili neprijatelj. Kada nastupi noć on se pruži u Hramu da tu prenoći. Pokraj njega naiđe Ali ibn Ebi Talib r.a, pa vidjevši da je on stranac reče mu :“Hajde kod nas, čovječe!“
On ode i prenoći tu noć kod Alije, ujutro uze svoj prtljag i posudu s vodom pa se vrati u Hram, a da jedan drugog ništa ne upitaše. Ebu Zerr provede i drugi dan a da se ne upozna sa Vjerovjesnikom.
Kada se smrknu on opet leže u Hramu, a Alija ponovo naiđe, pa mu reče:“ Pa zar čovjek još nije saznao za svoje boravište ?“ Onda ga povede sa sobom pa on i drugu noć prenoći kod njega i opet jedan drugog ne zapitaše ništa.
Treće noći, Alija reče svom gostu:“ Hoćeš li mi reći šta te dovelo u Mekku?“ Ebu Zerr reče:“ Ako mi daš obećanje da ćeš me uputiti na ono što tražim, reći ću ti.“
Alija mu dade obećanje koje je tražio, pa Ebu Zerr reče:“ Došao sam u Mekku iz dalekih krajeva iz želje da se susretnem sa novim Vjerovjesnikom i da čujem šta govori.“
Lice Alije se ozari srećom dok je govorio:“ Bogami, on je uistinu Allahov Posalnik!“ – pa mu ispriča još mnogo toga o njemu. „Ujutro kada ustanemo, slijedi me kud god budem išao; ako ja primjetim nešto sumnjivo, onda ću zastati. A kada produžim, slijedi me dok god ne uđeš tamo gdje ja uđem.“
Te noći Ebu Zerr nikako nije mogao zaspati iz žudnje da što prije vidi Vjerovjesnika i čuje nešto od onoga što mu se objavljuje.
A ujutro Alija krenu sa svojim gostom kući časnog Poslanika. Ebu Zerr ga je neupadljivo slijedio dok je on išao ne osvrćići se nikuda, sve dok ne uđoše kod Vjerovjesnika. Ebu Zerr reče:“ Esselamu alejke ja Resulallah!“ Vjerovjesnik odgovori :“ We alejke selamullahi we rahmetuhu we berekatuhu !“
Ebu Zerr bijaše prvi koji je Vjerovjesnika poselamio islamskim selamom, a onda se taj selam raširio i udomaćio. Allahov Poslanik s.a.v.s. ga poče pozivati u islam i poučavati Kur’anu. Za kratko vrijeme on izgovori riječi istine i uđe u novu vjeru prije nego što je napustio to mjesto. Tako postade četvrti ili peti musliman uopće.
Dajmo riječ Ebu Zerru lično, neka nam on dalje ispriča šta je bilo.
„Ostao sam iza toga u Mekki sa Vjerovjesnikom koji me je poučavao islamu, učio me poglavlja iz Kur’ana, a onda mi reče:“Nemoj nikom u Mekki spominjati da si prešao na islam, jer se bojim da te ne ubiju!“ Ja mu rekoh:“Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša, neću napustiti Mekku sve dok ne odem u mesdžid i pred svima Kurejšijama ne uzviknem riječi istine.“ Allahov Poslanik na to ne reče ništa. Ja odoh u Harem, a tamo bijahu okupljene Kurejšije koji su sjedili u krugu. Stadoh u samu sredinu njih i na sav glas povikah :“O skupino Kurejšija, zaista ja svjedočim da je samo Allah Bog, a da je Muhammed Njegov Poslanik.“
I samo što moje riječi dopriješe do njihovih ušiju, oni se zaprepastiše i poskakaše govoreći :“ Držite tog otpadnika od vjere!“ Onda navališe na mene i počeše me tako tući kako bi me usmrtili. Utom me zgrabi Abas ibn Abdulmuttalib, amidža Vjerovjesnikov, pa me zaštiti od njih govoreći im:“Teško vama! Hoćete da ubijete čovjeka iz plemena Gifar, a vaše karavane uvijek prolaze pored njih ?!„ Oni me onda ostaviše. Kada sam došao sebi odoh Allahovom Poslaniku s.a.v.s, pa vidjevši me, on upita: „Zar ti nisam zabranio da obznanjuješ svoj prelazak na islam?“
Ja mu rekoh :“ O Vjerovjesniče, imao sam neku potrebu u duši, a sada sam je zadovoljio.“
On mi reče:“Idi svom narodu, i ispričaj im o svemu što si vidio i čuo. Pozivaj ih Allahu, jer možda će Allah dati da im ti budeš od koristi, a i ti bi, u tom slučaju, imao veliku nagradu. Kada čuješ da sam ja ojačao onda dođi.“
Ja odoh i stigoh u područje svog plemena. Srete me moj brat Enis koji me upita:“Šta si uradio“ Ja mu odgovorih:“Uradio sam to što sam primio islam i posvjedočio istinitost Vjerovjesnika.“
Allah dade da i njegove grudi prihvate istinu, pa on reče: “Nemam ni ja ništa protiv tvoje vjere, jer i ja primam islam i svjedočim šta i ti!“ Onda odosmo našoj majci, pa je pozvasmo u islam našto ona odgovori:“Nemam ništa protiv vaše vjere“, pa i ona pređe na islam.
Od tog dana vjernička porodica poče pozivati svoje saplemenike iz plemena Gifar u vjeru u Allaha, ne posustajući i ne gubeći nadu. Na islam pređe veliki broj ljudi iz plemena Gifar, tako da su namaz obavljali zajednički tj. u džematu. Jedni od njih rekoše: “Ostaćemo u našoj vjeri dok Vjerovjesnik ne preseli u Medinu, a onda ćemo primiti islam. I stvarno kada Vjerovjesnik dođe u Medinu, oni prihvatiše islam, tako da je Vjerovjesnik govorio: “ Neka Allah oprosti plemenu Gifar, i neka spasi pleme Eslem.“
Ebu Zerr osta u svojoj pustinji tako da prođe i Bedr , Uhud i Hendek. Onda on dođe u Medinu i ponudi se Vjerovjesniku da ga služi i zatraži dozvolu za to. Vjerovjesnik mu to dozvoli i bi zadovoljan s njegovim društvom i sretan zbog njegove službe. Allahov Poslanik s.a.v.s. bi mu stalno ukazivao počast i davao mu prednost u odnosu na druge.
Nikad ga nije sreo, a da se s njim nije rukovao i toplo mu se nasmiješio. Kada se Allahov Poslanik preselio u najviše društvo, Ebu Zerr ne imade sabura za dalji boravak u svijetloj Medini nakon što je napustio njen najveći uglednik, i što je ostala bez njegovih uputa i sijela. Ebu Zerr tada otputova u Sirijsku pustinju gdje osta za vrijeme hilafeta Ebu Bekra i Omera el Faruka r.a.
Poznavajući Ebu Zerra, a i ono što će doći kasnije Poslanik a.s. ga jedne prilike upitao: „O, Ebu Zerr! Šta bi učinio kada bi dočekao vrijeme u kojem bi komandanti uzurpirali ratni plijen?“ On reče: „Kunem se Allahom Koji te poslao sa Istinom, sjekao bi ih svojom saboljom.“ Poslanik a.s. reče: „Hoćeš da te uputim, pa da znaš šta je bolje od toga? Budi strpljiv dok me ne sretneš.“
Nakon smrti Omer r.a. pojavi se ono što je Poslanik a.s. i nagovijestio. Vođe muslimana su sve više i više letjele za dunjalukom. To Ebu Zerru zasmeta, pa htjede da uzme sablju i krene prema njima, ali mu onda u ušima počeše odzvanjati Poslanikove riječi: „Budi strpljiv dok me ne sretneš.“
Zbog toga Ebu Zerr odluči da će se protiv ovoga boriti svojom riječju, a ne sabljom.
Ebu Zerr je krenuo prema centrima moći i bogatsva napadajući ih. Za kratko vrijeme postao je simbol oko kojeg su se okupljale muslimanske narodne mase. Vijest o njemu je stigla i do najudaljenijih krajeva. Svi su čuli za Ebu Zerrov pokret.
Kao simbol ovog pokreta uzeo je užareno i plamteće željezo. Tako je on sljedeće riječi pretvorio u apel kojeg je ponavljao kad god bi stigao, a narod je isto ponavljao za njim: „Najavi onima koji gomilaju zlato i srebro upozorenje o čeličnim biljezima koji će im biti utisnuti u čela na Sudnjem danu.“
Toliko je ponavljao ove riječi da su mu ljudi počeli iskazivati dobrodošlicu njima.
Ebu Zerr je svoje pobune počeo od glavnog centra moći i bogatstva, Sirije, kojom je upravljao Muavija ibn Ebi Sufijan. Kad je došao kod Muavije pogledao je oko njega i primijetio da većina stnovnika pati od neimaštine i bijede, a onda pogledao prema mjestu gdje je Muavija i primjetio mnoge palače. Tada je povikao: „Čudi me zašto oni od vas koji nemaju šta jesti ne krenu držeći svoje sablje spremene za borbu?“ Ali onda bi se sjetio Poslanikovih riječi da buntovništvo zamjeni strpljivošću, a sablju lijepom riječju. I tako je i uradio.
Za nekoliko dana cijela Sirija je bila na nogama. Da je Ebu Zerr samo prstom maknuo ka znak za borbu, čitava Sirija bi krenula. Ali on to nije uradio.
Kao vrhunac svoga djelovanja u Siriji zabilježena je njegova javna rasprava sa Muavijom. On je pitao Muaviju šta je imao prije dolaska na vlast, a šta ima sada? U kakvoj je kući živio u Mekki, a u kavoj kući živi sada? A onda se okrenuo ashabima, koji su takođe imali ogromna imanja i zagalamio: „Jeste li vi oni među kojima je živio Poslanik a.s., kad mu je bio objavljen Kur’an? Da, vi ste ti! Kur’an je objavljen među vama. Vi ste oni koji su sa Poslanikom a.s. iskusili sve situacije.“ A onda ih ponovo upitao: „Zar ne znate naći ovaj ajet u Kur’anu: ‘Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. Ovo je ono što ste za sebe zgrtali, iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali.’“ (Et-Tewbe, 34-35)
Muavija je ovu raspravu htio da završi govoreći da se ovaj ajet odnosi na jevreje i kršćane. Na što je Ebu Zerr rekao: „Ne, ovo je objavljeno svima nama.“
Vidjevši prijetnju koja dolazi od Ebu Zerra, Muavija je pisao halifi Osmanu: “Ebu Zerr kvari narod u Siriji.“
Zbog toga je halifa Osman zatražio da se Ebu Zerr vrati u Medinu. Kada je Ebu Zerr napuštao Damask priređeno mu je slavlje kakvo ranije nije viđeno.
Kada je Ebu Zerr došao do halife on mu je na lijep način objasnio svoju odluku, pa mu rekao:“Ostani ovdje sa mnom. I dan i noć ćeš biti obasut blagodatima.“ Ebu Zerr je odgovorio: „Ne treba meni vaš dunjaluk.“
Nakon ovoga Ebu Zerr je od halife Osmana tražio da ode u jedno mjesto pored Medine, zvano Rebza, što mu je bilo i dopušteno.
Jednog dana dok je bio u Rebzi došla je delagacija iz Kufe, koja je od njega tražila da podigne ustanaka protiv halife. On im reče: „Tako mi Allaha, kada bi Osman htio da me razapne na široku dasku i takvog stavi na brdo, ja bih se strpljivo pokorio, jer bi me čekala Allahova nagrada, a ja smatram da je to najbolje za mene. A kada bi me on natjerao da pješačim od jednog do drugog horizonta, ja bih se opet strpljivo pokorio, jer bi me čekala Allahova nagrada, a ja smatram da je to najbolje za mene. A kada bi me natjerao da se vratim kući, ja bih se opet strpljivo pokorio, jer bi me čekala Allahova nagrada, a ja smatram da je to najbolje za mene.“
Čitav svoj život se borio protiv zloupotrebe vlasti i novca. On je žarko želio da ashabi Poslanika a.s. ne budu imenovani kao namjesnici, nego da ostanu duhovne vođe koje bi upućivale na Pravi put.
Toliko je otišao daleko sa ovom borbom da je izbjegavao one ashabe koji nisu djelili njegov stav po ovom pitanju.
Jednom ga je sreo Ebu Musa el-Eš’ari i čim ga je vidio, raširio je ruke vičući: „Dobro došao, Ebu Zerr! Dobro došao, moj brate!“ Na ovo Ebu Zerr odgovori: „Nisam ja tvoj brat. Bio sam ti brat sve dok nisi postao upravitelj i namjesnik.“
Cijeli život je proživio u čistoj skromnosti i neimaštini, odjeća mu je bila gruba, hrana skromna, a život pobožnost i razmišljanje. Jednog dana mu dođe neki prijatelj pa poče razgledati kuću. Pošto nije vidio nikakvoga namještaja i pokućstva, upita ga:
„Ebu Zerre, gdje su ti stvari?“
Ebu Zerr mu odgovori:
„Naša kuća je tamo, na ahiretu i tamo šaljemo svoju najbolju opremu.“
Čovjek je razumio njegovu namjeru, pa nastavi:
„Ali, moraš imati svoje stvari, dokle god si u ovoj dunjalučkoj kući.“
A Ebu Zerr će mu na to:
„Međutim, Vlasnik kuće nas neće ostaviti u njoj.“
Jednom prilikom šamski namjesnik dade Ebu Zerru tri stotine dinara i reče:
„Podmiri s ovim svoje potrebe.“
A on mu ih vrati, rekavši:
„Zar namjesnik Šama nije našao nijednog Allahovog roba bijednijeg od mene?“
Jednom ga je jedan od njegovih ashaba vidio kako nosi staru odjeću i upitao: „Zar nemaš drugi ogrtač? Prije nekoliko dana sam te vidio kako u ruci nosiš druga dva ogrtača.“ Ebu Zerr odgovori: „O, rođače! Dao sam ih nekome kome su bili potrebniji nego meni.“A ovaj mu reče: „Tako mi Allaha dž.š. i tebi su potrebni.“ Ebu Zerr reče: „Neka nam Allah dž.š. oprosti. Ti veličaš ovaj život. Zar ne vidiš da ja nosim ogrtač? A imam drugo koji nosim na džumu-namaz. Osim toga, imam kozu koju muzem i magarca za jahanje, pa zar ima veće blagodati.“
Ebu Zerr kaže: „Oporučio mi je moj prijatelj Muhammed a.s. sedmero: da volim siromahe i da im budem blizak, da gledam u onog koji je ispod mene po bogatstvu i ugledu, a ne onog ko je iznad mene, da održavam rodbinske veze i sa onima koji ih kidaju, da mnogo izgovaram riječi ‘la havle ve la kuwete illa billah’, da govorim istinu makar mi bila gorka, da se u ime Allaha ne bojim ničijeg prijekora i da, ako mogu, od ljudi ništa ne tražim.”
El-Ester prenosi od Ummu Zerr da je rekla:
“Kada se Ebu Zerru ,r.a , prikučila smrt, ja sam plakala , pa me je on upitao: “Zasto plačeš?”
“Plačem zbog toga što mi nema ko pomoći da te opremim.
Nemam ni jednu svoju haljinku koja je dovoljno velika da ti bude ćefin, niti je ti imaš”, odgovorila sam.
Onda on reče :
“Ne plači, jer sam ja čuo Allahova Poslanika a.s. kada se obraćao jednoj skupini ljudi, među kojima sam ja bio, rekavši :
“Uistinu će jedan od vas umrijeti u pustoj zemlji,pa će njegovoj dženazi prisustvovati skupina vjernika.”Nema niko iz te skupine, a da nije umro u selu ili negdje gdje ima muslimana. Jedino ja umirem u pustinji. Tako mi Allaha nisam slagao, niti to smatram lažnim, pa nadgledaj put (kada će neko naići).
“Odakle će neko naići kada je prošao hadždž?”, upitala sam ja. Ona bi se penjala na pješčanu dinu i promatrala, zatim bi se vraćala i njegovala ga. Potom bi ponovo išla na pješčanu dinu. Dok je ona tako to radila iznenada je naišla skupina ljudi koji su izgledali poput bijelih strvinara na svojim jahalicama. Ona im je mahnula svojom odjećom te su oni prišli i zastali kod nje,upitavši: “Šta ti je?“, ona im reče: “Jedan musliman umire, hoćete li ga zamotati u ćefine?”
Tada oni upitaše :”Ko je on ?”, pa ona odgovori : „Ebu Zerr.”
Oni su zastali sa svojim devama,objesili su svoje bičeve o njihove vratove i požurili do njega .
Kada su došli, on im reče: “Radujte se“, pa je pričao sa njima i rekao im je:
“Čuo sam Allahova Poslanika a.s. kada se obraćao jednoj grupi ljudi među kojima sam i ja bio, rekavši:
“Uistinu će jedan od vas umrijeti u pustoj zemlji, pa će njegovoj dženazi prisustvovati skupina vjernika”.
Među njima nema niko, a da nije umro u nekom selu ili među grupom muslimana. Jedino ja umirem u pustinji, slušate li?
Kada bih ja imao odjeću koja je dovoljno velika da mi bude ćefin ili pak moja žena, ne bih dao da se umotam, osim u tu svoju ili njenu odjeću, slušate li? Preklinjem vas Allahom i islamom da me ne umota neko od vas u ćefine ko je bio emir, starješina, poglavar plemena ili glasnik (kurir).”
Među tim ljudima nije bio niko, a da nije imao neka od tih svojstava koja je on spomenuo izuzev jednog mladića od Ensarija koji je rekao :
“O, amidža, ja ću te umotati u ćefine. Nemam ništa od toga što si spomenuo. Umotat ću te u ovaj moj gornji dio odjeće koji je na meni i u još dvije odjeće koje se nalaze u mojim stvarima, a koje je meni satkala moja majka.
Ebu Zerr reče :
“Da , ti ćes me umotati u ćefine.”
Taj Ensarija, od grupe koja je prisustvovala njegovoj smrti, ga je umotao u ćefine. U toj grupi,u kojoj su, u glavnom, bili Jemenci, bili su i Hudžr ibnu-Edber i Malik ibnu-l-Ester.”
Za njegovu smrt se vežu i Poslanikove riječi: „Sam ćeš hodati, sam ćeš umrijeti i sam ćeš biti proživljen.“
Ibn Mes’ud je ashabima ove riječi objasnio ovako: „Bilo je to 9. h. godine, za vrijeme bitke na Tebuku, kada je Poslanik naredio potpune pripreme da se dočekuju Bizntijci koji su počeli smišljati zavjere i prepredene trikove protiv islama. Dani u kojima se od ljudi tražilo da idu u džihad su bili veoma vrući, tužni i teški. Daljina je bila ogromna, a neprijatelj je bio strašan. Grupa muslimana je odbila da krene, opravdavajući se različitim izgovorima. Poslanik a.s. i njegovi ashabi su krenuli. Što su dalje išli bili su sve iscrpljeniji i umorniji. Kad god bi neko zaostao iza, ljudi bi rekli: „O, Poslaniče! Taj i taj je iza nas“, a Poslanik bi rekao: „Neka! Ako u njemu ima ikakva dobra, stići će vas, a ako je nešto drugo u pitanju, onda će vas Allah spasiti od njegovog belaja.“
Jednom su se okrenuli i nisu mogli naći Ebu Zerra. Rekli su to Poslaniku a.s., a on je ponovio raniju izjavu.
Ebu Zerrova deva je bila popustila pod pritiskom gladi, žeđi i vrućeg vremena. Od slabosti i vrućeg vremena se spotakla, a Ebu Zerr ju je na sve načine pokušavao prisiliti da krene, ali je deva bila previše iscrpljena.
Kada je Ebu Zerr uvidio da će zaostati za kolonom, sjahao je sa deve, uzeo je svoje stvari, ponio ih na svojim leđima i nastavio pješačiti preko pustinje kako bi sustigao Poslanika a.s. i ashabe.
Rano, ujutro dok su se muslimani odmarali, jedan od njih je vidio oblak prašine iza koje se mlogla vidjeti ljudska figura, pa su rekli Poslaniku: „O, Allahov Poslaniče! Neko ide pješice.“ Poslanik a.s. je rekao: „To je Ebu Zerr.“
Poštovani putnik je malo pomalo prilazio, povlačeći noge kroz užareni pijesak. I kada je napokon stigao kolonu neko povika: „O, Poslaniče, to je Ebu Zerr!“ Kada ga je Poslanik a.s. ugledao rekao je: „Allah dž.š. će se smilovati Ebu Zerru. On pješači sam, umrijeće sam i ponovo će biti proživljen sam.“
Historija ga pamti po njegovoj otpornosti i njegovom veličanstvenom isposništvu.
Poslanik a.s. je rekao: “Neće po Zemlji hoditi, niti će se u hladovini drveta skloniti čovjek iskreniji od Ebu Zerra.“
„Ebu Zerr je po skromnosti u mome ummetu poput Isa sina Merjemina.“