Pripovijeda se, kako je došao nekakav Dubrovčanin da naplaćuje dugove od nekoliko dužnika, i sobom iznese tefter od svih dužnika. Budući da nije nikad prije u Trebinje dolazio, i nevješt sudu, prijavi se jednome svome prijatelju i upita ga, na koji bi način svoje pare naplatio, a ovaj mu kaže, da treba tefter kadiji ponijeti, pa će kadija sazvati sve dužnike i po carskome kanunu naplatiti. Dubrovčanin tako i učini, i pošto predade kadiji tefter, opet se k svome prijatelju u dućan povrati. Tu se porazgovore, ručaju, i kad
počeše piti kafu, zaokuisa hodža s munare podne, a Dubrovčanin ne čuo nikad hodžu, pa upita svog prijatelja:
— Tko ono viče? Koga ono zove?
Dućandžija se desio šaljiv, a vesele volje, i kaže mu:
— Bogme naredio kadija, da zove sve tvoje dužnike na sud, i da naplaćuje svaku paru i dinar!
Dubrovčaninu bi milo, i nešto se zamisli, pa potrča k džamiji i vidje hodžu gdje viče, pa mu ozdo ispod munare govori:
— Hodža, po bogu brate! Zovi mi Jusufa Ramića, zaboravio sam ga u tefter zapisati! Dužan mi je dvadeset i tri plete i sedamnaest para, ovo je treća godina!