Kur’anski fenomen: Kako je nastala Zemlja?

“Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?” (Al-Enbija’, 30.)
Ovo je ajet koji predstavlja dokaz protiv onih koji su nevjernici i koji kažu da je Muhammed a.s. napisao Kur’an. Jedan od temeljnih ateističkih uporišta jeste njihova tvrdnja da materija oduvijek postoji i da su sva živa i neživa materijalna bića nastala slučajno. Teorija Velikog praska, koja je pokazala da svemir, materija i vrijeme imaju svoj početak, ruši ovu osnovnu pretpostavku ateizma. Pitanje „Zar ne znaju nevjernici?“ postavljeno u citiranom ajetu također je veoma značajno, jer je njime potvrđena mogućnost spoznaje činjenice da su nebesa i zemlja nekada bili jedna cjelina i da su se potom razdvojili. 20. stoljeće, kada je i naučno potzđena istinistost kur’anskih stavova, jeste stoljeće ekspanzije naučnih otkrića, ali i pokušaj da se fabrikuje sukob vjere i nauke.
Ističući u ovom kur’anskom ajetu da svemir ima svoj početak, Allah, dž.š., opovrgava ateističku tvrdnju o vječnosti materije, a obzirom da je ova činjenica naučno potvrđena 1400 godina nakon što je obznanjena, to predstvlja još jedno upozorenje nevjernicima. Ovakvu ideju ne možemo nigdje do u Kur’anu pronaći.
Prvotno jedinstvo svemira u ajetu izraženo je riječju „retk“, što znači spojeno, sliveno, sraslo, integrirano, dok arapska riječ „fetk“ znači razdvajanje, komadanje. Ovu teoriju je po prvi put izložio Lemaitre, ali ona nije bila prihvaćena. Jedan od prvih koji se usprotivio ovoj ideji bio je Fred Hoyle. Ističući da, ukoliko je svemir nastao Velikim praskom, moraju postojati neki ostaci tog praska. Čestrdesetih godina 20. stoljeća Fred Hoyle je tražio da mu se pokažu neki od fosila tog praska. Ovo njegovo podrugivanje pomoglo je pronalasku niza dokaza koji potvrđuju postojanje vlikog praska. Zanimljivo je napomenuti da je podrugljivi izraz fosil kasnije prihvaćen kao naučni termin za dokaze koji su kasnije pronađeni.
Šezdesetih godina 20. stoljeća grupa naučnika sa Pricenton univerziteta počela je veoma preciznim uređajima istraživati radijaciju o kojoj su teoretizirali Gamov i Adler. Međutim do ovog veoma btnog otkrića će, na vrlo zanimljiv način, doći drugi.
Arno Penzias i Robert Wilson bili su istraživači zaposleni u telefonskoj kompaniji Bell. Jednog dana su, sasvim neočekivano, registrirali ravnomjernu mikrotalasnu radijaciju koja je aludirala na konstantnu termalnu energiju u svemiru od oko 3 Kelvina. U početku Penzias i Wilson nisu mogli riješiti misteriju, te su bili prisiljeni pozvati Roberta Dickea i njegove kolege. Dicke je nakon telefonskog razgovora doživio veliko razočarenje i shvatio da su drugi došli do otkrića, za koje se nadao da će on i njegova ekipa dobiti Nobelovu nagradu. Za ovo otkriće Arno Penzias i Robert Wilson su 1965. dobili Nobelovu nagradu.
Nakon ovog otkrića, 1989. lansiran je satelit COBE. Podaci koji su pristizali sa njega potvrdili su otkriće Arno Penziasa i Robert Wilsona.
Iako su postojeći dokazi bili dovoljni da potvrde teoriju Velikog praska, svjedoci smo da ih je svakim danom sve više. Na čuvenom institutu CERN, najopremljenijem nuklearnom institutu na svijetu, napravljeni su eksperimenti s minijaturom Velikog praska. Rezultati ovih istraživanja su dodatno osnažili postojeću teoriju. Prema mišljenju prof. Petera Dornana, fizičara sa londonskog Imperial koledža, koji je predvodio istraživanja, rezultati ovog eksperimenta predstavljaju jedno od najbitnijih otkrića 20. stoljeća.
Vidjeli smo da su se, radi dokazivanja Velikog praska, koristili podaci koji su dolazili sa satelita iz svemira. Sada se postavlja pitanje: Ako je Muhammd a..s napisao Kur’an, kako je on ovo mogao znati prije 1400 godina. Možda je imao skriveni satelit ili…? Ne, Muhammed a.s. nije imao satelit, ali je imao istinitu obajvu koja mu je dolazila od onoga koji je i stvorio svijet. Ali bez obzira na sve ovo nevjernici će opet reći: „Kakav god dokaz da nam doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!“ (Al-A’raf, 132.)