Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., podučen je prvim ajetima Kur’ana koji su preko nebeskih kapija spušteni na Zemlju kao milost i lijek. Kada je Džebrail, a.s., otišao, srce plemenitog Poslanika, s.a.v.s., podrhtavalo je iz strahopoštovanja prema Objavi. Vratio se kući i rekao hazreti Hatidži, r.a.:
– Pokrijte me, pokrijte me!
Nakon što se umirio, ispričao je svojoj supruzi, hazreti Hatidži el-Kubra, sve što mu se dogodilo u pećini. Potom je zabrinuto rekao:
– Hatidža, jako sam zabrinut za sebe!
Hazreti Hatidža je rekla:
– Ne treba da budeš zabrinut, nego radostan! Tako mi Allaha, On te neće poniziti jer obilaziš rodbinu, govoriš istinu, pomažeš svakome kome je pomoć potrebna, udjeljuješ siromašnima, gostoprimljiv si, čuvaš stranu onih koji zastupaju istinu i istrajavaš u istini… Allahov Poslaniče, ja ti vjerujem i prihvatam ono što donosiš. Prvo mene pozovi na Allahov put!
Na taj način je hazreti Hatidža, r.a., postala prva osoba koja mu je povjerovala i podržala ga.
Kao da je hazreti Hatidža, r.a., jezikom duše htjela kazati:
– Dobro donosi samo dobro! Zar za učinjeno dobro možeš dobiti nešto drugo osim dobra?!
Naime, i Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže:
Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro?! (Er-Rahman, 60.)
Poslije navedenog događaja hazreti Hatidža, r.a., odvela je plemenitog Poslanika, s.a.v.s., kod svog amidžića Vereke ibn Nevfela. On je bio jedan od rijetkih ljudi koji nisu obožavali kipove. U predislamsko doba primio je kršćanstvo, a znao je pisati hebrejsko pismo. Prepisivao je neke tekstove Indžila. Tada, kada su oni došli kod njega, Vereka je bio oronuli starac koji je zbog duboke starosti oslijepio. Naša majka, hazreti Hatidža, r.a., obratila mu se riječima:
– Amidžiću, saslušaj svoga bratića!
Vereka ga s interesovanjem upita:
– Bratiću, šta si vidio?
Resulullah, s.a.v.s., ispričao je sve što mu se dogodilo u pećini Hira. Verekino lice, koje je spoznalo uzvišenu istinu posljednjeg vremena, prvo se nasmiješilo, a potom poprimilo ozbiljan oblik. Nakon što je malo proveo u razmišljanju rekao je:
– To što si vidio je Namus (Džibril, a.s.) koji je poslan i Musau! Kamo sreće da sam mlad ili da još budem u životu kada te tvoj narod bude protjerao!
Začuđen, Resulullah, s.a.v.s., upita:
– Pa zar će me oni protjerati?
Vereka je odgovorio:
– Niko nije donio nešto slično tome što ti donosiš, a da nije bio napadan. Svi oni su protjerivani iz svojih zavičaja. Ako tada budem živ, ja ću ti sigurno pomoći.
Nedugo iza toga Vereka ibn Nevfel je umro, a Objava neko vrijeme nije dolazila. U tom prekidu Objave sadržano je izvjesno pripremanje plemenitog Poslanika, s.a.v.s., za period u kojem će Objava ajeta dolaziti učestalo jedna za drugom te da će dužnost poslanstva biti veoma teška. Uzvišeni Allah tu činjnicu u Kur’anu potvrđuje na sljedeći način:
Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati! (El-Muzzemmil, 5.)
Prekid Objave trajao je šest mjeseci. O nastavku dolaska Objave Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazuje sljedeće:
– Jednoga dana, dok sam išao putem, odjednom sam čuo glas s Neba. Podigao sam glavu i vidio meleka koji mi je došao u pećinu Hira kako sjedi na prijestolju između Neba i Zemlje. Uplašio sam se i brzo vratio kući. Rekao sam: „Pokrijte me, pokrijte me!“ I dok sam bio pokriven, Džibril, a.s., dostavio mi je od Allaha Uzvišenog sljedeće ajete:
O ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj! I haljine svoje očisti! I kumira se kloni! (Kur’an, El-Muddessir:1-5.)
Poslije toga Objava nije više prekidana.
Uzvišeni Allah kaže:
A Mi objavljujemo sve riječ po riječ, da bi razmislili. (Kur’an, El-Qasas, 51.)