Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 12. decembar 2014. gregorijanske godine, odnosno 20. safer 1436. hidžretske godine.
Braćo, svaki dio Kur’ana je uputa ljudima bez obzira gdje i kada živjeli.Sve što se nalazi u Kur’anu je istina, a svaki događaj koji je spomenut jeste stvaran, i spomenut je kaosvevremenska pouka i poruka svim ljudima, jer se osnovni zakoni ljudskog života ne mijenjaju.Bez tih kur´anskih kazivanja o prošlim narodima nemoguće je spoznati prošlost, razumijevati sadašnjost i imati zdravu viziju budućnosti.
Kako bi smo na ispravan način spoznali prošlost, razumjeli sadašnjost i imali ispravnu viziju za budućnost, tema današnje hutbe će biti kazivanje o narodu Semud, narodu Saliha a.s.
Narod Semud su bili Arapi koji su živjelli blizu Tebuka, a Tebuk se nalazi 7 sati vožnje sjeverno od Medine. Narod Smud je svoje kuće rezbario u planinama.
Svi mi dobro draga braćo znamo da ako napravimo kuću od drveta ona može lahko da izgori, lahko je uništiti kuću od bilo čega da je napravimo. Ali kako uništiti kuću koja je uklesana u planinu, u stijenu.Kako?Zbog toga Allah dž.š.u Kur’anu kaže: “A u planinama kuće svoje klešete, pune sigurnosti.”
Narod Semud je braćo bio izuzetno vješt u rezbarenju, pa su tako izgradili ogromne dvorce u stijenama, a ne obične spilje. Bili su izuzetno pametni i inteligentni u poslu kojeg su radili. Ali njihova greška broj 1 je bila ta što su obožavali nekog drugog, a ne Allaha. Sve blagodati koje su dobivali pripisivali su nekom drugom, a ne Allahu dž.š.
Pa zar takvih braćo nemai danas među nama? Zar braćo niste vidjeli čovjeka koji kaže ovo mi je dao taj i taj, pa crče povijajući se iz zahvalnosti pred njim, a da se ni u jednom trenutku nije sjetio Allaha dž.š. Jer je to prvenstveno Njegov dar. Dar kojeg nam je uručio preko te osobe. Nemojte sada misliti da ja govorim da se ne treba zahvaliti čovjeku koji nam izađe u susret. Treba mu se zahvaliti.Treba ga poštovati. Ali želim reći da prva zahvala i prvo pravo poštovanje treba uputiti Allahu dž.š., jer da On nije želio da nas to dobro snađe, cijeli svijet kada bi se sakupio da nam učini to dobro, ne bi ga mogao učiniti. Zbog toga draga braćo prvo recimo ELHAMDULILLAH, pa tek onda ostalo.
Braćo, budimo pametni i u ovodunjalučkom smislu i u onodunjalučkom smislu.Nemojmo biti kao narod Semud koji je bio pametan samo za ovaj svijet. Pa kada im je Salih a.s. došao i rekao da se klanjanju samo Allahu i da Mu zahvaljuju na blagodatima. Jer ono što imaju nije od idola, već od Allaha. Oni su taj savjet odbili.Ali Salih a.s. je bio i dalje uporan i svakodnevno ih je savjetovao. Toliko ih je savjetovao i pozivao vjeri u Allaha da im je to “prekipilo”, pa su rerkli: “Vidiš li ovu planinu, hoćemo da iz planine izrezabriš devu, živu devu. Želimo živu ženku, I da je steona.I da bude ogromna.” I tako su nabrajali i nabrajali kakva bi ta deva trebala biti. Pa kada su završili Salih a.s. reče: “Ako Allahu uputim dovu, i ako vam usliša vaš zahtjev, hoćete li povjerovati?” Takođe jedan od uslovo bio je da toj devi ne smiju ništa nažao učiniti, i da jedan dan deva pije na izvoru vodu, a drugi danoni. I oni obećaše da će povjerovatii prihvatiše sve ponuđene uslove.Salih uputi dovu Allahu dž.š.I Allah iz planine isklesa živu devu.
Devu koja je u Kur’anu nazvana NAKATULLAH – Allahova deva. Isto kao što kažemo BEJTULLAH – Allahova kuća, ili KITABULLAH – Allahova knjiga, ova deva je bila NAKATULLAH – Allahova deva. Nakon ovog čuda mali broj ljudi povjerova Salihu a.s., ali ipak veći dio i pored jasnog dokaza osta u nevjerstvu.
Koliko je nas braćo nekada u svome životu, u teškim trenucima, diglo ruke i zamolilo Allaha: “Allahu ako mi pomogneš u ovoj situaciji počet ću klanjati, počet ću postiti, prestat ću činiti grijehe.” Vjerovatno je veliki broj nas ovdje prisutnih uradilo nešto slično u svom životu. Ali koliko nas je onda nakon ispunjene dove, ispunilo obećanje koje je dato Allahu dž.š. pa počelo klanjati, postiti, prestalo činiti grijehe? Vjerovatno mali broj. Jer mi smo odprilike oni koji se sjete Allaha samo kada nam zagusti, a kada sve ide glatko onda se šepurimo okolo, pripisivajući sve to sebi. Braćo, znajte da je ovo opasno. A koliko je opasno poslušajmo u nastavku priče.
Deva koja je izašla iz stijene, kao znak od Allaha dž.š., je bila toliko velika da kada bi ona pila vodu na izvoru sve bi popila, tako da oni sutradan nisu imali vode, pa su morali piti mlijeko koje im je ta deva davala. Davala je toliko mlijeka da je cijelo pleme moglo piti.
Kao još jedan dokaz njima Allah dade da deva na svijet donese malenu ženku. Ali i pored ovog dokaza oni ne povjerovaše, nego rekoše: “Salih, zaista si ti mudar I čeznemo za tobom.” Drugim riječima je rečeno, da nisi to što jesi, to jest poslanik. Da nisi onaj koji poziva vjeri u Allaha imao bi sve od dunjaluka, ugled, poštovanje, posao, funkciju itd. A ovako mi ćemo reći za tebe da si lud.
Braćo, zamislimo Bošnju u situaciji da mu neko nudi kule i gradove, u zamjenu da ostavi vjeru u jednog Allaha, šta bi Bošnjo izabro? Kule i gradove ili vjeru u Allaha?
I ne prođe mnogo vremena od izlaska deve iz stijene, a Salihov narod odluči da prekrši još jedno dato obećanje i da ubije devu. Nisu svi od naroda Semud imali hrabrosti, da krenu prema devi i da je ubiju, nego samo nekolicina njih, njih devetero. I kada su došli do deve od njih devetero samo jedan od njih je imao hrabrosti da krene i da ubije Allahovu devu. Od cijelog plemena krenulo je njih devetero, a od njih devetero hrabrost je skupio samo jedan čovjek da počne sa ubistvom Allahove deve. Taj čovjek je bio najgori od naroda Semud. Naroda među kome je teško bilo ponijeti titulu najgoreg. Kada je on počeo ubijati Allahovu devu, tek tada su se preostali od devetorice pridružili ovom činu.
Prvo što su uradili bilo je da su joj pokidali tetive na nogama, I kada su počeli da je sijeku, gađaju kopljima, kasape, Allahova deva je zavapila. Od njenog plača i vapaja sve se zatreslo. Zavapila je za svojim mladučetom, da ga upozori na ono što se dešava. U tefsiru stoji da je devino mlado potrčalo dok su mu majku ubijali. Mlado se popelo na vrh planine i onda zaplakalo zbog ubistva majke.
Zbog ovog čina, alii niz drugih grijeha, narod Semud je snašla nesnosna kazna.
Mlado od deve je bilo na planini i zapomagalo je tri puta. Tada Salih a.s. reče svome narodu: “Uživajte u svojim domovima još tri dana. To vam je obećanje i u to ne sumnjajte.”
Nakon toga Salih i vjernici su napustili to mjesto iz bojazni da ih nevjernici ne ubiju.
Narod Semud je imao još tri dana. Počeli su se zabavljati, smijati, izrugivati…. Prvog dana sui m požutjela lica. Pa je taj dan prošao, a oni su se još ljepše obukli, I slavili što ih nije zadesila nikakva kazna. Drugog dana lica sui m pocrvenila. A oni bi se i dalje smijali i govorili: “Evo prođe još jedan dan, a kazne nema.” I deđe treći dan kada im lica pocrniše. I opet su se podsmijavali irugali : “Evo treći je dan, pa gdje je kazna.” Ismijavali su se do te mjere da su na sebe obukli ćefine, izigravajući mrtvace. A onda trećeg dana Allah posla svoju kaznu, Allah ih uništi momentalno grmljavinom i munjama. Allah ih je uništio prvenstveno zbog ubistva deve, od strane devetorice ljudi, a ne cijelog plemena. Uništio ih je zbog devetorice ljudi.
Zbog čega draga braćo ovo ponavljam i naglašavam?Zbog toga kako bi za sva vremena zapamtili da uz suha i sirova gore.Dok su njih devetorica ubijali devu šta mislite šta su ostali radili? Da li su govorili nemojte je ubijati ili se pobunili? Ne, naprotiv.Oni su ih podržali. Nisu svi rukama ubili devu, nego samo njih devetorica, a od njih devet samo jedan se odvažio da započne ubistvo. Ali bez obzira Allah je uništio cijeli Semud.Zašto? Neki su mogli reći ja nisam kriv, ja nisam ni dotako devu. Odgovor je nisi dotako, ali se nisi ni pobunio protiv ovog čina. Bili ste samo nijemi posmtrači razvrata.Nije vam to smetalo.
Zbog toga draga braćo kada vidite da neko čini grijeh, obaveza vam je, farza vam je, ukazati na taj grijeh. Ne smijete reći ne zanima me što onaj psuje Boga.Ne zanima me što se onaj kladi, pije, krade itd.Treba braćo sve itekako da nas zanima.Svi trebamo da digenemo glas protiv zla, a ne samo efendija. Ili što je još gore i kada efendija sam podigne glas protiv nečega nađe se neko ko će reći, šta to njega briga.
Braćo, kada Allah dž.š.pošalje kaznu zbog svih grijeha koja nas nisu “zanimala”, tada ćemo shvatiti da nas je trebalo zanimati, ali tada će biti kasno. I na samom kraju podsjetit ću nas na hadis u kome se kaže: ‘Ko od vas vidi neko zlo, neka ga ukloni rukom, a ako to ne može, neka to onda učini svojim jezikom. Ako ni to ne može, onda (neka to osudi) svojim srcem, ali je to najslabiji oblik imana (vjerovanja).”