Piše: Enes ef. Habibović
Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, poslanike, knjige, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 09. maj 2014. gregorijanske godine, odnosno 10. redžeb 1435. hidžretske godine.
Braćo, u srijedu 07. maja 2014. godine širom BiH obilježen je „Dan džamija“. Tim povodom i MIZ Kalesija je na taj datum u BKC „Alija Izetbegović“ u Kalesiji održao tribinu pod nazivom „Sakralocid- ubijanje džamija na području MIZ Kalesija 1992-1995.“
Na ovoj tribini predočeni su šokantni podaci koje ću vam danas ukratko iznijeti. Tokom agresije na BiH od 1992-1995. godine ubijeno je 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 drugih vakufskih objekata. Srpska vojska je ubila 534 džamije, a hrvatska 80. Ubijeno je ili ranjeno više od 80% od 1144 džamije koliko ih je bilo prije agresije na BiH. Na području MIZ Kalesija ubijeno je 8 džamija, a ranjeno ih još 8. Pored ovih ubijenih džamija na našem medžlisu ubijeno je još i 30% ostalih vakufskih objekata.
Braćo, iako je u ljudskoj prirodi da zaboravlja one stavri koje mu više nisu pred očima, mi Bošnjaci, mi muslimani BiH, ne smijemo zaboraviti šta nam se desilo, jer ako zaboravimo rizikujemo da će nam se isto ponoviti, kao što se ponovilo i sada. Zbog toga braćo, kako ne bi zaboravili, današnja hutba je posvećena upravo ovoj temi, temi ubijanja naših lijepih džamija.
وَمَنْ أَظْلَمُ مِمَّن مَّنَعَ مَسَاجِدَ اللَّهِ أَن يُذْكَرَ فِيهَا اسْمُهُ وَسَعَىٰ فِي خَرَابِهَا ۚ أُولَٰئِكَ مَا كَانَ لَهُمْ أَن يَدْخُلُوهَا إِلَّا خَائِفِينَ ۚ لَهُمْ فِي الدُّنْيَا خِزْيٌ وَلَهُمْ فِي الْآخِرَةِ عَذَابٌ عَظِيمٌ
Allah dž.š. kaže: „Ima li većeg nasilnika, od onoga koji brani da se u Allahovim mesdžidima ime Njegovo spominje i koji rade na tome da se one poruše? Takvi bi trebali da u njih sa strahom ulaze? Na ovom svijetu doživjet će sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!“ (El-Bekare, 114.)
Braćo, da li u citranom ajetu nalazimo samo četničke horde koje su granatama ubijale naše prelijepe džamije ili se i sami nalazimo u njemu? Da li i mi koji za sebe tvrdimo da smo muslimani ubijamo naše džamije, samo ih ne ubijamo granatama, nego na neki drugi način?
Zar niste braćo čuli nekoga od nas, koji za sebe tvrdi da je musliman, kako kaže da mu smeta ezan sa munare i kako se bori protiv ezana, jer ga on budi? Braćo i srpskim zločincima je smetao ezan sa munare zbog toga su je i ubijali kako se on više ne bi čuo. Zar niste braćo čuli nekoga od nas, koji za sebe tvrdi da je musliman, kako priča protiv okupljanja u džamiji i spominjanja Božijeg imena u njoj, jer ko biva u nju sad idu svakakvi ljudi, a ne onakvi kakve bi mi htjeli da idu. Braćo i srpskim zločincima je smatalo okupljanje muslimana u džamiji zbog toga su ih i ubijali.
Sve ovo nam braćo govori da ubijanje džamija nije bilo samo za vrijeme agresije, nego se to ubijanje nastavlja i danas. Ali, ovo današnje ubijanje je braćo puno gore i teže od onog za vrijeme agresije. Za vrijeme agresije mi smo i očekivali da će „anamoni“ ubijati naše ljepotice naše džamije, jer su „anamoni“, ali ovo danas mi nismo očekivali. Nismo očekivali da će naše ljepotice, naše džamije, ubijati ljudi, koji za sebe kažu da su muslimani tj. nismo očekivali da ih mi sami ubijamo .
Lahko je nama braćo izaći na kraj tamo sa njima, jer oni mogu ubiti džamiju kao građevinu, ali nikada ne mogu ubiti džamiju koju svaki od nas nosi u sebi, u svom srcu. A, sve dok budemo nosili džamiju u srcu biće i džamije kao građevine, jer ne mogu oni porušiti koliko mi možemo sagraditi.
Ali braćo, kako ćemo izaći na kraj sa samim sobom? Mi smo puno gori i teži, jer mi ubijamo onu džamiju koju nosimo u svome srcu. A, kad nju ubijemo onda će džamija građevina biti ubijena od naših ruku, a ne njihovih (agresorskih).
Možda će neko reći kako sam previše kritičan sa ovom hutbom, ali ja ću na to odgovoriti: „ Ja nisam previše krtičan, ja sam samo realan, „ a svoju realnost zasnivam i na sljedećem.
– Braćo, da li smo sebi ikada postavili pitanje: Kakav je naš odnos prema džamiji, a kakav bi trebao biti? Zar se današnji Bošnjo ne divi samo onoj džamiji koja ima ogromne i prelijepe zidine i kupole? I u svom tom divljenju on dođe i slika se u njoj, kao da je ona napravljena kako bi se slikao, a ne kako bi klanjao. U tom kontekstu je Poslanik, a.s, je rekao: “Zaista je od predznaka Sudnjeg dana da će čovjek prolaziti kroz džamiju a u njoj neće klanjati dva rekata.” U vezi sa spomenutim, Ibn Mes’ud, r.a., prenosi hadis u kojem se navodi da je Poslanik rekao: “Zaista je od predznaka Sudnjeg dana da se džamije pretvore u puteve za prolaz.”
Svi kažemo kako je lijepa Begova, Fahdova, Prinčeva džamija, što i jesu, a niko od nas ne kaže kako je lijepa džamija u Džematu Šerići kod Zenice. U kojoj na sabah namazu bude ljudi koliko nas sada ovdje na džumi.
Zašto kažemo da su ove prve lijepe, a ovu drugu i ne spominjemo? Zbog toga braćo što su ove prve prelijepe arhitekture, ogromne su, moderne, a ova druga koju ne spominjemo je da tako kažemo „ obična seoska džamija“.
Ona je za nas obična bez obzira što na sabah namazu bude toliki broj ljudi, a ove su neobične i posebne bez obzira što na sabahu ne bude ni 1 % njenih džematlija.
– Nekada smo braćo oko džamija otvarali biblioteke, škole i druge korisne građevine. A, danas? Danas otvaramo kladionice, birtije i druge štetne građevine? I što je još gore ove štetne građevine su pune, naše omladine, pa čak i onih starih, a u ove korisne, prazne, nikog ne možeš natjerati ni puškom. A i kada ih gotov natjeraš, pojavi se neko od „velikih muslimana“ koji sve to pokušava razbiti, a isti se ne bore da razbiju prethodno navedena zla.
– Nekad su braćo džamijski haremi bili sveti. Mjesta koja su bila najčišća. Mjesta gdje se moglo doći i psihički odmoriti. A, danas? Danas više ni taj harem nije svet, jer se njegove kapije razvaljuju. Danas ta mjesta nisu ni čista, jer je danas normalno da u njima nađemo pivsku flašu ili neko drugo smeće, pa čak da u njima vršimo i fiziološke potrebe. Danas ne možeš doći na to mjesto kako bi se psihički odmorio, jer čim neko malo više počne obilaziti oko džamije, kroz selo krene priča: „Vidi vehabije. Do juče bio gluho bilo, a eno ga sada u džamiji.“
Braćo, zar ovo nisu dokazi da mi muslimani ubijamo naše džamije? Zar ovo nisu dokazi da mi Vukovijani ubijamo ovu našu lijepu ljepoticu? Jer sve što sam danas pričao, pričao sam na osnovu iskustva iz našeg džemata.
Zbog tog draga braćo, gradimo i čuvajmo naše džamije, pogotovo one koje nosimo u našim srcima, jer samo tako možemo garantovati da nam se 1992-1995. godina više nikad neće ponoviti.
Gospodaru naš molimo te učini nas od onih koji grade džamije, a ne od onih koji ih ruše. AMIN!!!