Kalesija je proteklih godina iznjedrila veliki broj značajnih ličnosti o kojima će generacije koje dolaze itekako pisati. Starjim Bosancima i Hercegovcima, ma gdje bili, prva asocijacija na Kalesiju jeste izvorna muzika, dok će se oni mlađi prvo sjetiti Miralema Pjanića.
Kulturni život u Kalesiji, iako proteklih nekoliko godina iznad prosjeka u gradovima BiH, je na veoma niskim granama, a skoro da i ne poznajemo osobe koje učestvuju u kreiranju kulturnog života Kalesije.
Nermin Hodžić, mladi kalesijski glumac, je jedan od onih koji učestvuje u skoro svim kulturnim manifestacijama u Općini u proteklom periodu.
Nezavisni Kalesijski Portal (NKP kalesijski.com) ovom prilikom želi predstaviti ovog talentovanog glumca građanima općine Kalesija, ali i šire.
Možete li se predstaviti posjetiocima NKP-a?
Zovem se Nermin Hodžić,. Rođen sam 07. decembra 1988. godine u Tuzli. Osnovnu školu sam završio u Gornjim Vukovijama, zatim Opću gimnaziju u Kalesiji, student sam pete godine Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli, u klasi profesora Valde Kerosevića.
Glumac iz Kalesije. Zvuči zanimljivo. Kakve su reakcije kada ljudima kažeš šta studiraš i čime se baviš?
Reakcije su pozitivne, iako obično pitaju dva puta da se uvjere da li su dobro čuli. Oni koji me poznaju već znaju da ovo radim iz velike ljubavi, mada su neizbježna pitanja „Ima li hljeba od toga“.
I, ima li? Može li se živjeti od umjetnosti u BiH?
Ima nego šta. Mogu i paštetu sebi kupiti (smijeh).
Sklon sam tezi da se živi za umjetnost, a ne od umjetnosti. Od nečega se mora živiti, a ja ću biti presrećan ako „hljeb“ budem zarađivao radeći ono što volim.
Je li se ljubav prema glumi rodila kada si upisao Akademiju, ili…
Odrastao sam u ratu, a nakon završetka rata sam gledao filmove koji često govore baš o tome. Kao dječak sam sanjao da se pojavim u nekom filmu, u kojem ću ovjekovječiti nešto ili nekoga.
Još u osnovnoj školi bio sam član dramske sekcije, a u gimnaziji sam se već raspitivao šta je potrebno da postanem glumac. Svake druge godine se primaju novi studenti glume, tako da sam morao pauzirati jednu godinu nakon srednje škole kako bih upisao Akademiju. Gluma je od tada sastavni dio mog života.
Već si imao nastupa pred velikim brojem ljudi. U Kalesiji na kulturnim manifestacijama imaš priliku da se predstaviš recitacijama ili manjim monodramama, a učestvovao si i u nekoliko ozbiljnih projekata. Možeš li nam nabrojati neke od predstava u kojima si imao ulogu?
Nastupi pred Kalesijskom publikom su posebno emotivni, a igrao sam u nekoliko ozbiljnih predstava u produkciji Teatra Kabare Tuzla; Otac (Strimberg), „Adam i Eva“ (Odabrani autori), „Eneida“ (Vergilije), „Tvrdica“ (Moliere), „Ja ili neko drugi“ (Maja Pelević)… U produkciji Pozorišta mladih Tuzla igrao sam predstavu „Nužda natjerala“, u režiji Adnana Mujkića.
Ko ti je najveća podrška u radu?
U svemu što čovjek radi potrebna mu je podrška. Otac Ismet i majka Safija, te braća Jasmin i Edin, su moja najveća podrška. Veliku podršku imam i od svoje djevojke Adise, koja me često motiviše da dalje radim.
Tokom studiranja imao sam i podršku načelnika općine Kalesija, Rasima Omerovića, te profesora Smajla Latifovića, kojima s eovom prilikom zahvaljujem.
Zahvaljujem se svima koji me podržavaju, na bilo koji način.
Kakvi su planovi za budućnost? Hoće li Kalesija „iskorisiti“ tvoje znanje i buduće zvanje?
Upisao sam petu godinu Akademije, odnosno drugi ciklus, pod mentorstvom profesora Vlade Kerosevića. Trenutno sam fokusiran na studije, a gajim ozbiljne ambicije na polju glume.
Imam veliku želju da u Kalesiji pokrenem dramsku sekciju u kojoj bi okupio talentovane dječake i djevojčice sa područja Općine. Siguran sam da među mlađima ima mnogo onih koji bi voljeli da se okušaju u glumi.
Tvoja poruka posjetiocima NKP-a, naročito onim mlađima?
Rad je najbitiniji. Volio bih da svi rade ono što vole, ali je mnogo bitnije da vole ono što rade. Na taj način će svima biti bolje, osjećat ćemo se bolje.
Mladima savjetujem da budu odlučni u onome što žele, te da o odlukama koje donose razmisle da li su zaista dobre po njih.
Razgovarao: Admir Karić
