Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, poslanike, knjige, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 9. avgust 2013. gregorijanske godine, odnosno 2. ševval 1434. hidžretske godine.
Majko bosanska i babo šehida bosanskih, sabur je jedino što vam je ostalo i nada u milost Božiju. Majko bosanska i babo šehida bosanskih, vaše uzdahe čuje Svemoćni, On će svima kako je zaslužio presuditi. Majko bosanska i babo šehida bosanskih, riječi ne postoje kojima bi se opisala tuga vaša.
“O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju molitve! Allah je doista na strani strpljivih. I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!” El-Bekare, 153.-154. Istinu je rekao Allah Uzvišeni!
Allahu Svemogućem se zahvaljujemo, Njegovo ime veličamo i hvalimo, Njegovom rahmetu se nadamo, za milost Njegovu molimo. Salavatima Muhammeda, a.s., selamimo, njegov ehli-bejt, vjerne ashabe, sljedbenike Poslanikovog sunneta.
O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti. Saburajte vjernici, jer je Allah na strani onih koji sabura imaju. O vjernici, pomozite sebi saburom i strpljivi budite, jer u životu vašem ćete biti iskušavani nedaćama raznim.
Majko bosanska i babo šehida bosanskih, sabur je jedino što vam je ostalo i nada u milost Božiju. Majko bosanska i babo šehida bosanskih, vaše uzdahe čuje Svemoćni, On će svima kako je zaslužio presuditi. Majko bosanska i babo šehida bosanskih, riječi ne postoje kojima bi se opisala tuga vaša.
Danas, na Dan šehida, u hutbi ćemo citirati riječi jedne majke bosanske čije dijete na bi gajri hakk ubiše. Napisala je ona šehidu sinu svome Ne boj se, sine! I napisa jedna majka bosanska riječi sljedeće:
“Ne boj se, sine! Ponosna je majka što si šehid, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije. Ja nemam sina, al obraz imam. Gledala sam dijete moje kako mučki, kukavički ubijaju. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad kao rosa. Pred očima mojim padalo je moje dijete. Nijemo usnama šapućem, slici govorim: “Ne boj se, sine! Majka je s tobom i Allah je s tobom. On sve vidi i sve čuje”. Nije bilo mog sina strah, ni glasa pustio nije, ni klečao, nije ni jecao, ni molio nije.
“Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno? Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Da ti još mnogo čime život uljepšam.
Rahat da mi budeš”.
“Ne brini, sine, mogu ja i ovako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, nišane praviti, Fatihu proučiti?
Ne boj se, sine, tu je majka! Ne boj se, sine, Džennetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. Baščama džennetskim, sine, ti ćeš da šetaš. Mirisi cvijeća, rane će vidati tvoje. Majku svoju čekat ćeš i dočekati pod drvetom hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj.”
“Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti”, nečujno šapću drhtave usne.
Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja. Šta li sada misliš, ljepoto moja, dok smrti u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, ugledao stado svoje? Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt hladna poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna kao trava čaira naših? Ne boj se, sine, Fatihu uči, Allahu se moli.
“Majko, mene je ipak, malo strah”, miču hladne usne plavog laneta mog.
“Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se, gazijo, dova je moja sa tobom, sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine. Džennetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetullah!
Boli sine, boli majku. Šehadet učim šapatom svojim. Bože dragi, Tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj! Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu Tvoju za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilu svome zavežljaj mali. Da nosi majka u zemlju hladu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu svome, sinovima našim, djeci bezgrješnoj. Pameti mi daj, Allahu moj dragi, da mogu ići i kleti. Milovaću pogledom svojim mjesta gdje raste cvijeće naše iz krvi i patnje bosanske. Bože mili, neću da umirem. Hoću da gledam zlotvora našeg, da se trese, znoji i muči. Bože mili, Ti si moćan, Jedini naš Sudija i Svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada mi to želimo nego kada boli.
Ne boj se, sine, tu je majka! Radost si moja bio! Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Unio si radost u kuću našu. Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala te, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Zar je gajila majka janje za dželata? Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo.
Ne boj se, sine! Ponosna je majka što si šehid, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije.Ja nemam sina, al obraz imam.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga majka se sjeća, ruku drhtavih, što nježno grle, smiješka na obrazu tvom.
Ne boj se, sine, doći će majka uspavanke da ti pjeva, u krilu da te grije.
Danas su sa mnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Danas sam ja kao brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam, majko, ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je džennetsko lijepo, nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda, milost naša. Ne plači majko, suza me davi, Fatihu uči, to mi prija i sladi.”
Spavaj mirno, voljeno moje!”, reče majka sinu šehidu svom.
Gospodaru naš, na pravi put nas uputi, od lošeg odvrati, na Sudnjem danu Milostiv budi. Amin, ja Rabbel-alemin!