Piše: Enes ef. Habibović
Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, poslanike, knjige, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 24. maj. 2013. gregorijanske godine, odnosno 14. redžeb 1434. hidžretske godine.
Braćo, Allah dž.š. je podario čovjeku veliki broj blagodati. Neke od njih su veće, a neke manje. Što je neka blagodat veća, to je veća obaveza zahvaljivanja za nju i opasnija je nezahvalnost zbog nje.
Blagodat govora je jedna od najvećih blagodati koju je Bog dao čovjeku i tako ga istaknuo iznad ostalih živih bića. Islam je, braćo, do najsitnijih detalja objasnio kako da se okoristimo ovom blagodati.
Govor koji izlazi iz nas ukazuje na razinu našeg intelekta i prirodu našeg karaktera. Zbog toga je ona narodna izreka: „Progovori da vidim ko si.“
Prije nego što počnemo govoriti trebali bi sebi postaviti sljedeće pitanje: Da li ima potrebe za govorom? Ako ima potrebe govorit ćemo, a ako nema bolje nam je da šutimo.
Abdullah ibn ‘Abbas r.a. je rekao:
Pet stvari je vrednije od rasnih konja:
– Ne pričaj o onome što te se ne tiče, to je suvišno i neće te sačuvati odgovornosti!
– I ne govori o onome što te se tiče, ako nije pogodan trenutak za to. Jer, često onaj ko govori o stvari koja ga se tiče čini to u pogrešno vrijeme i to mu se uzme za zlo….!
– Ne raspravljaj ni sa pametnim ni sa glupim. Jer, pametni će te napustiti, a glupi uvrijediti….!
– Spomeni svoga brata u odsustvu onako kako bi volio da on tebe spominje. Poštedi ga onoga čega bi volio da on tebe poštedi!
– Postupaj kao čovjek koji je uvjeren da će biti nagrađen za dobročinstvo i kažnjen za nedjela.
Braćo, ovih pet stvari moći ćemo ispuniti, ako uspostavimo jaku kontrolu nad našim jezikom, jer one koje jezik vodi, vodi ih u propast.
Poslanik a.s. je rekao: „Čovjekov iman ne može biti uravnotežen sve dok mu se ne uravnoteži srce, a srce mu ne može biti uravnoteženo sve dok mu se ne uravnoteži jezik.“ (Ahmed)
Braćo, prva faza ove uravnoteženosti jeste da se odvojimo od onoga što nas se ne tiče i da se ne uplićemo u ono što nas ne pitaju, jer Poslanik a.s. kaže: „Znak lijepog imana čovjeka je ostavljanje onoga što ga se ne tiče.“ (Tirmizi)
Kada bi se zapisalo sve, što se uradi na ovome svijetu, sabralo i analiziralo, zaprepastili bismo se koliko bespuslica kruži u našim pričama, novinama, vijestima koje slušamo. Islam braćo osuđuje ovakav bespotreban govor, jer bespuslice nisu nešto na što bi čovjek trebao da troši vijek.
Braćo, koliko se budemo klonili bespuslica, utoliko će nam biti viši stepen kod Allaha.
Rečeno je: „Ko puno priča, puno i griješi.“ Jedan pjesnik je rekao: „Čovjeka ubija greška na jeziku, a ne ubija ga greška pri koračanju.“
Mi muslimani trebamo svoj jezik navikavati samo na lijepe riječi. Jer, lijepo izražavanje spada u prefinjene manire, što priznaju pripadnici svih vjera. Pristojan i uljudan govor važi i za neprijatelje koliko i za prijatelje. Lijep govor učvršćuje slogu i produžava prijateljstvo, jer Allah dž.š. kaže:
وَقُل لِّعِبَادِي يَقُولُوا الَّتِي هِيَ أَحْسَنُ ۚ إِنَّ الشَّيْطَانَ يَنزَغُ بَيْنَهُمْ
“Reci Robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima.” (El-Isra, 53)
Braćo, lijep govor sa neprijateljem dovodi do ublažavanja njegove ljutnje i slabljenja žara za njegovom borbom.
A Allah dž.š. kaže: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.“ (Fussilet, 34)
A Božiji Poslanik a.s. kaže: „Vi nikada nećete pridobiti ljude svojim novcima. Zato ih pridobijte ozarenim licima i lijepim ophođenjem.“ (El-Bezzar)
Braćo, Poslanik a.s. nije ljude pridobijao u islam mačem nego lijepim ophođenjem prema njima. On svoju vjeru i lijep ahlak nije dokazivao tako što je govorio kako je on dobar, odnosno sam sebe hvalio, kao što to mi radimo, nego je umjesto priče sve to pokazivao djelima. Zabiljženo je mnogo primjera o ovome, ali ćemo danas navesti samo jedan.
Poslanik a.s. je imao komšiju jevreja. Taj jevrej bi svako jutro donosio pred Poslanikova vrata ono što bi on i njegova porodica izbacili iz sebe preko noći. A Poslanik a.s. je opet svako jutro kada bi našao tu nečstoću počistio i nastavio dalje. Jedno jutro Poslanik a.s. izađe iz kuće, a pred vratima ne nađe ništa od nečistoće. Ode u grad i poče pitati za tog čovjeka. Sugrađani mu rekoše da je on teško bolestan. Kada je to čuo naš Poslanik a.s. uzeo je neki poklon i otiša da obiđe jevreja, bolesnika. Jevrej je bio začuđen Poslanikovom posjetom, jer je znao koliko mu je zla nanio, a on ga opet obilazi prilkom njegove bolesti. Nakon toga jevrej prihvata islam.
Nekada davno, poslao jedan Bošnjak sina u Istanbul na studije. Predavanja su se sastojala u tome, da muderis uđe u razred, nazove selam i cijeli čas šuti i on i učenici. Nakon godinu dana vratio se mladić u Bosnu, i otac ga pita šta je naučio u Istanbulu. Sin mu kaže da nije naučio ništa, jer je cijelu godinu na časovima šutio i on i muderis.
Spremi se otac ovog učenika i krene u Istanbul. Nađe muderisa i kaže mu: „Ja sam poslao svoje dijete da kod tebe nešto nauči, a dijete mi nije ništa naučilo.“ Muderis mu kaza: „Učili smo cijelu godinu.“ „Kako ste učili kad ste cijelu godinu šutjeli?“, reče učenikov otac. Muderis mu na kraju objasni šutnju sljedećim riječima: „Ja prvo svoje učenike naučim da znaju šutjeti, a sljedećih godina ću ih učiti da znaju kada, gdje, šta i kako će govoriti.“
Ovaj slučaj ili anegdota ukazuju nam na to da je mudar i pametan onaj ko zna govoriti kad to treba, a zna šutjeti kada je to korisnije. Rijetke su situacije kada se kajemo zato što smo šutjeli, a vrlo često se kajemo zato što smo govorili i svojim riječima, sebi i drugima štetu nanijeli. To je zato što često govorimo, pa tek onda razmišljamo šta smo rekli, dok pametni prvo razmisle, pa onda govore. A svakodnevno se koristimo poslovicom koja kaže: ”Zlato je šutjeti, a srebro govoriti.”
A druga poslovica kaže: “Da je šutnja snaga, a govorenje slabost, vidi se po tome što starci i djeca vole da pričaju.”
Ovu hutbu završit ćemo sljedećim hadisom: Ebu Seid el-Hudrij prenosi da je Poslanik alejhis-selam rekao: „Klonite se sjedenja po putevima“. Pa su ashabi rekli: „Allahov Poslaniče, mi nemamo drugog mjesta na kome bi mogli razgovarati.“ Na to im on reče: „Pa ako morate sijeliti tu onda dajte putu njegovo pravo.“ Rekoše: „Pa šta je pravo puta ? On reče: „ Obaranje pogleda, ne činiti ezijet (uznemiravanje), odgovoriti na selam naređivati dobro, a odvraćati od zla.“ (Muttefekun alejhi)
Uzvišeni Allahu, okiti nas lijepom i postojanom rječju; učini nas od onih koji misle, govore i rade dobro i uvedi nas u džennetske bašče, AMIN!