Jedan car naumio da uda svoju kćerku, pa pošto nije imao odgovarajuću osobu za njegovu lijepo odgojenu kćerku, razglasi telalom da će svoju kćerku udati za onog mladića koji mu nakon godinu dana donese najljepše cvijeće iz svoje bašte, s tim što svi trebaju doći prvo da uzmu sjeme koje će posijati. Nakon godinu dana pred carevim dvorima pojavila se kolona mladića, kandidata za „budućeg carevog zeta“ sa najljepšim cvijećem oko kojeg su se brinuli čitavu godinu dana. Bila je to najljepša izložba cvijeća ikad viđena do tada. Svi kandidati su umislili da će oni pobijediti, samo jedan od njih je došao sa praznom saksijom, tužan i okahren.
Tada je car izašao i krenuo od jednog do drugog mladića, posmatrajući više mladiće nego cvijeće. Stao je kod mladića čija je saksija bila prazna i upitao ga: “Gdje je tvoje cvijeće, zašto ti je saksija prazna?” “Pravdeni care, ja sam svoje cvijeće, posijao, zalijevao, brinuo se o njemu, ali ono nije poniklo. Nije do mene bilo.” Vladar ga je zagrlio i pred svima izjavio: ”Ovaj mladić će biti moj zet.”
Zašto je car uzeo ovoga mladića za zeta? Odgovor: Sjeme koje je car dao da se posije bilo je skuhano u kazanu i nije moglo niknuti. Poštenje ovoga mladića je osvojilo srce vladara.