Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, poslanike, knjige, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 05. oktobar 2012. gregorijanske godine, odnosno 19. zul ka’de 1433. hidžretske godine.
وَأَقِيمُوا الصَّلَاةَ وَآتُوا الزَّكَاةَ وَارْكَعُوا مَعَ الرَّاكِعِينَ
Allah dž.š. kaže: Molitvu obavljajte i zekat dajite i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte!(El-Beqare, 43.)
Braćo, nužno nam se nameće pitanje kakav je naš odnos prema namazu, pogotovo namazu u džamiji, u džematu, a kakav bi on trebao biti?!
Naše džamije koje su lijepe za oko, gotovo da su prazne, a mnoga djeca još uvijek zaobilaze mektebsku pouku! Naši preci su imali sasvim drugačiji odnos prema džamiji, koja je bila mjesto vrlo važnih odluka i dogovora. Oni su u džamijama ostajali duže nego što mi danas ostajemo u kafanama i sličnim mjestima. Kada bi nekoga od njih tražili kod kuće familija bi odgovorila, ako je bio u džamiji: Otišao je u džamiju i Allah zna kada će se vratiti, a kada bi onaj za koga se pitalo bio u gradu ili negdje drugo, bilo bi rečeno: Otišao je u grad i ako Bog da brzo će se vratiti.
Brate, moj i tvoj povratak iz džamije je programiran i zna se koliko je minuta koji namaz i ako bi hodža produžio koju minute, odmah mu bude rečeno: Hodža, poštuj hadis!
Dakle, mi samo uzimamo one hadise koji nama odgovaraju, a stotine drugih hadisa zanemarujemo, dok kad odemo na pijacu ili čaršiju, neizvjesno je kada ćemo se vratiti, jer je to mjesto našeg “pravog posla i zauzetosti.”
Poslanik s.a.w.s. kaže: “Najdraža mjesta Alahu dž.š. u nekom kraju su džamije, a najmrža mjesta Allahu dž.š. u nekom kraju su čaršije (pijace).” (Muslim)
Allah dž.š. kaže: “Allahove džamije grade oni koji u Allaha, i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji se nikoga sem Allaha ne boje, oni su nadati se je, na pravom putu.” (Et-Tevba, 18.)
Braćo, Allah dž.š. nam govori da džamije grade oni koji vjeruju u njega, Sudnji dan, koji obavlaju namaz, izdvajaju zekat i koji se nikog sem Allaha ne boje. To su pravi muslimani! Ali, ovo ne znači, da smo mi Bošnjaci, pravi muslimani, ili muslimani uopće, zato što u svakoj mahali pravimo džamiju, mesdžid ili mekteb, jer se gradnja džamije ne završava zvaničnim otvaranjem, koje mi imamo običaj praviti, kada finaliziramo građevinske radove. Nego se džamija završava tek onda kada je ispunjena svojim džematlijama, i onda se ona čuva čuvanjem tog džemata, a ako se taj džemat ne do Bog raspe, onda znate šta nam je ponovo činiti, jer je namaz obavljen u džematu višestruko vrjedniji, a u hadisu stoji:
“Namaz u džematu je vrjedniji od pojedičano obavljenog namaza 27 puta!” (Buharija)
Braćo, ako ne budemo gradili naše džamije do kraja, onda su ove naše materijalne konstrukcije propala investicija. Poslanikova džamija je bila mala, jednostavna i skromna. Nije imala ukrašene zidove, niti debelu i udobnu prostirku. Samo munare se čuo glas Bilala Habešije, bez ozvučenja, ali su se na taj glas svi ashabi odazivali. A mi se danas pozivamo sa do kraja pojačanim pojačalima, ali mnogo je gluhih Bošnjaka koji ni to ne čuju, pa se ne odazivaju na namaz. Sav ukras Poslanikove džamije je bilo Poslanikovo prisustvo i prisustvo njegovih ashaba, a najbolji ukras džamije jeste njen džamat.
Naše hodže imaju običaj na mevludima i sličnim manifestacijama da hvale svoje džemate pa kažu: Mi imamo toliko i toliko džematlija, toliko medresalija, toliko svršnika medresa, toliko svršenika FIN-a, profesora, pa čak idu do toga da kažu da taj džemat ima toliko tog vjerskog kadra da bi mogao jedan medžlis podmiriti, a kada dođemo u džamiju tog džemata u njoj nađemo dva, tri ili ni jednog klanjača, a onda se zapiatamo, pa gdje su te džematlije, gdje su te medresalije, gdje su ti svršenici medresa i FIN-a, gdje su ti profesori? Nakon ovoga, postavljamo sebi još jedno pitanje: Da li je onaj hodža slagao kada je sve ono nabrojao. Odgovor na ovo pitanje može biti i pozitivan i negativan, pozitivan zog toga što taj broj, tzv. džematlija, medresalija, profesora, formalno postoji. A negativan zbog toga što Poslanik kaže:
“Ono što je razlika između vas i nevjernika jeste namaz, pa ko ga ostavi postaje nevjernik.” (Davud, Ahmed, Tirmizi)
U drugom hadisu Poslanik s.a.w.s. kaže: “Ko bude čuo poziv na namaz i ne odazove mu se, nije mu isparavan namaz (koji klanja sam) osim onome ko ima opravadan razlog.” (Ibn Madže)
A u trećem hadisu stoji: ”Amr bin Umm Kulsum veli: Allahov poslaniče, ja sam obnevidio i kuća mi je daleko, a imam vodića koji mi nije poslušan, pa možeš li mi dati opravdanje da klanjam u svojoj kući? On ga upita: Čuješ li ezan? On odgovori: Čujem. Nemam za tebe opravdanja, reče Poslanik.” (Ebu Davud, Ahmed)
Brate, nakon što smo čuli ove hadise zapitajmo se: Gdje je opravdanje za moj i tvoj nedolazak u džemat? Ako, ne nađemo odgovor na ovo pitanje onda sebi postavimo još jedno pitanje, a to je: Da li smo mi uopšte muslimani?
Allah dž.š. kaže: “Ali oni koji su se pokajali, i vjerovali i dobro činili njima se neće nikakva nepravda učiniti, oni će u džennet ući.” (Merjem, 60.)
Zato, braćo muslimani, pokajmo se i počnimo barem jednom na dan dolaziti u džamiju i tako zaslužiti Allahovu milost i džennet.
Ja sam svjestan da ni vi ni ja ne možemo biti kao ashabi, ali sam siguran kada bi svako od džematlija Donjih Vukovija samo jednom u sedmici došao na jedan namaz, osim džume, da bi uvijek bio makar jedan saf. Braćo, ja vas molim hajmo se malo potruditi i početi češće dolaziti u ovu lijepu džamiju, kako bi je do kraja sagradili.
Gospodaru naš, nagradi nas za ovo što smo do danas sagradili i učini da ne stanemo na ovome nego da i dalje nastavimo graditi ovu našu lijepu džamiju, oprosti nam naše grijehe, i uvedi nas u džennet. AMIN!