Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 22. novembar 2019. gregorijanske godine, odnosno 25. rebiul evvel 1441. hidžretske godine.
Allah dž.š. kaže:
وَكُلًّا نَّقُصُّ عَلَيْكَ مِنْ أَنبَاءِ الرُّسُلِ مَا نُثَبِّتُ بِهِ فُؤَادَكَ ۚ وَجَاءَكَ فِي هَٰذِهِ الْحَقُّ وَمَوْعِظَةٌ وَذِكْرَىٰ لِلْمُؤْمِنِينَ
“A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. i u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.” (Hud, 120.)
Nakon što je Allah dž.š. objavio Samuelu a.s. znakove po kojima će prepoznati kralja Israelićana, i nakon što su se sve glavešine izredale, a ni kod jednog od njih se znakovi ne pojaviše, Samuelu a.s. dođe mladić po imenu Talut, koji nije bio niti stariješina plemena, niti je bio bogat, ali se znakovi pojaviše upravo kod njega. Talut je bio izuzetno znan i snažan. Kada je Samuel a.s. video nepobitne znakove kod Taluta, on ga proglasi kraljem, ali to ne bi pravo stariješinama Benu Israila, pa oni počeše negodovati, jer kako neko takav može da bude kralj njima uglednicima. Kako bi se smirili i shavtili da je to odluka Allaha dž.š. Samuel a.s. ih obavijesti da će meleki kao potvrdu njegovog kraljevstva donijeti Zavjetni kovčeg, koji im je bio ukraden, I staviti ga pred Taluta na očigled svih. I to se desi.
Pored stvari koje su već bile u Kovčegu Allah dž.š. u njega pohrani još jednu dragocijenost, a Kur’an je naziva ”Sekinetun-mir-Rabbikum”. Šta je to tačno postoje razna tumačenja, ali ono što je sigurno jeste da je prisustvo te stvari dodatno ojačalo svetost Kovčega.
Kada su vidjeli ovako jasne dokaze Benu Israil prihvati Taluta za svog kralja. Nakon određenog vremena, Allah opet stavi na kušnju Israelićane.
Naime, Talut je okupio mnogobrojnu vojsku kako bi krenuli u borbu protiv mnogobožaca. Vojsku su sačinjavali pripadnici svih plemena Benu Israila. Među tom vojskom bijaše i jedan golobradi mladić, čistog srca, jake i iskrene vjere i veoma hrabar i mudar. Zvao se Davud i bio je sin Išaa iz plemena Juda iz Betlehema.
Talut povede svoju vojsku do rijeke Jordan. Iako je vojska bila ožednila, Talut ih upozori da kada se približe rijeci da ne piju vodu, osim malo koliko mogu rukom zahvatiti, ali samo mali njih posluša, dok se većina, napi vode, i izgubi volju za borbom i ostadoše na drugoj strani rijeke.
Iako su oni koji su prešli rijeku bili iskreni vjernici, kada su vidjeli svoju malobrojnost, a neprijateljevu mnogobrojnost, oni su osjetili nemir i strah u svojim dušama. Naročito su se plašili Džaluta, neprijateljskog junaka neuobičajno velike snage. Bijaše visok, vjerovatno oko dva i po metra, moguće i više, i ogromne tjelesne građe, tako da je bio istinski div. Snaga mu je bila nadljudska pa mu se niko nije usuđivao izaći na megdan, a ako bi neko i smogao hrabrosti, bio bi brzo ubijen. To primijeti Davud i još neki vjernici, pa počeše ohrabrivati svoje saborce podsjećajući ih da su slabe vojske uz pomoć Allaha pobjeđivale mnogo jače vojske.
Ubrzo se dvije vojske sretoše. Izađe Džalut između dvije vojske i poče vikati, vrijeđati i pozivati na megdan Israelićane, ali se niko nije usudio izaći. Kako bi potaknuo nekoga od svojih vojnika na dvoboj sa Džalutom, Talut obeća ruku svoje kćerke Mikele onome ko izađe na dvoboj Džalutu i ubije ga. Ali džabe niko nije izlazio.
Es Sudejj navodi da je Davud bio najmlađi sin od trinaest musške djece svoga oca. On je čuuo kako Talut bodri Israelićane na borbu protiv Džaluta i njegove vojske, obećavajući onome ko ubije Džaluta ruku svoje kćerke i visoko mjesto. Davud je bio vješt sa praćkom. Dok je marširao sa Israelićanima jedan kamen ga dozva: „Uzmi me i samnom ćeš ubiti Džaluta!“ Uzeo ga je. To isto ponovi i drugi i treći kamen, te ih je sva tri uzeo i stavio u svoju torbu. Kad su se vosjke utaborile jedna naspram druge, Džalut je iskoračio naprijed i pozvao na dvoboj. Davud je izašao pred njega, pa mu je Džalut rekao: „Vrati se, jer ne bih želio da te ubijem.“ A Davud mu reče: „ Ali ja bi volio tebe da ubijem!“ Zatim je uzeo ona tri kamena, stavio ih u praćku, zavrtio, pa kada ih je bacio na Džaluta oni postadoše kao jedan. Kamenje raspolovi Džalutu glavu, a njegova vojska se poražena od straha razbježala.
I Talut se pobjedonosno vrati u zemlju Israelićana, ali posebnu slavu pokupi Davud. Svi su pričali o njegovom hrabrom činu i pobjedi. Talut ispuni svoje obaćanje, i oženi Davuda svojom kćerkom, tako da Davud dobi visok položaj na dvoru, a uz to ga je i narod volio, jer je bio izuzetno pobožan, mudar i čestit mladić.
Allah dž.š. nakon bitke sa Džalutom i nakon Samuleove smrti, koji je živio oko stotinu godina, obradova Davuda a.s. vjerovjesništvom i vlašću.
Prijenos vlasti sa Taluta na Dvuda a.s. nije tekao bez problema i iskušanja, a šta se tačno zbilo ako Bog da čut ćemo u prvoj hutbi u mjesecu decembru.