Nakon što se odigrao taj veliki događaj između Musa a.s. i čarobnjaka, i nakon što su Egipćani tako ubjedljivo poraženi i nakon što su čarobnjaci koje su oni pozvali u pomoć primili islam, sve to faraonu i njegovim glavešinama samo još više poveća nevjerstvo, prkos i zabludu, a Benu Israil upade u još jedno teško iskušenje.
„I Musa reče: ‘O narode moj, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!’ ‘U Allaha se uzdamo!’ – rekoše oni. ‘Gospodaru naš, ne učini da zbog nas dođu u iskušenje ljudi koji nasilje čine, i spasi nas, milošću Svojom, od naroda koji ne vjeruje!’
Kada faraon uvidje da su Israelićani čvrsti u svojoj vjeri ka Allahu dž.š. on reče: “Pustite me…da ubijem Musaa, pa onda neka se moli svome Gospodaru! Ja se bojim da vam ne izmijeni vjeru, ili da u Zemlji nered ne izazove!”
„A jedan čovjek, vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio
vjerovanje svoje, reče: ‘Zar da ubijete čovjeka zato što govori: ’Gospodar moj
je Allah!Zar da ubijete onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara
vašeg? Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će
vas stići barem nešto od onoga čime vam prijeti, jer Allah neće ukazati na
Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže.
O narode moj, danas vama pripada vlast i vi ste na vrhovima u zemlji, ali ko će
nas odbraniti od Allahove kazne ako nas ona stigne?’
A faraon reče: ‘Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti.’
A onda onaj vjernik reče: ‘O
narode moj, bojim se da i vas ne stigne ono što je stiglo narode koji su se protiv
poslanika bili urotili, kao što je to bilo sa Nuhovim narodom i Adom i
Semudom i onima poslije njih. – A Allah nije nepravedan robovima Svojim.
O narode moj, plašim se šta će biti s vama na Dan kada budete jedni druge
dozivali, na Dan kada budete uzmičući bježali, kada vas od Allaha neće
moći niko odbraniti. A onoga koga Allah u zabludi ostavi, toga neće niko
uputiti. Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno
sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: ’Allah više
neće poslije njega poslati poslanika!’ Eto tako Allah ostavlja u zabludi
svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja, one koji o Allahovim znamenjima
raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, pa izazivaju još veću Allahovu
mržnju i mržnju vjernika. – Tako Allah pečati srce svakog oholog i nasilnog.’
‘O Hamane,’ – reče faraon – ‘sagradi mi jedan toranj ne bih
li stigao do staza, staza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga, a
ja smatram da je on, zaista, lažac.’… I onda onaj vjernik reče: ‘O
narode moj, ugledajte se u mene, ja ću vam na Pravi put ukazati!
O narode moj, život na ovome svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet
je, zaista, Kuća vječna. Ko učini zlo, biće prema njemu kažnjen, a ko
učini dobro – bio muškarac ili žena, a vjernik je – u džennet će; u njemu će
imati u obilju svega, bez računa.
O narode moj, šta je ovo, ja vas pozivam da vas spasim, a vi mene pozivate u
vatru; pozivate me da ne vjerujem u Allaha i da prihvatim Njemu ravnim onoga o
kome baš ništa ne znam, a ja vas pozivam Silnome, Onome koji mnogo
prašta. Nema nimalo sumnje u to da se oni kojima me pozivate neće nikome
ni na ovome ni na onome svijetu odazvati i da ćemo se Allahu vratiti i da će
mnogobošci stanovnici u ognju biti. Tada ćete se sigurno mojih riječi
sjetiti! A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove svoje vidi.'”
Ali bez obzira na sve te silne savjete i dokaze oni i dalje ustrajaše u svome nevjerstvu, pa rekoše: “Kakav god nam dokaz doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!”
Zbog tih njihovih riječi Allah odluči da ih kazni. Prva kazna koju su okusili je bile su sušne i gladne godine. Kod Egipćana su usjevi bili uništeni zbog nedostatka kiše, dok su u isto vrijeme kod Israelićana usjevi obilato rađali. Ovakvo stanje dosadi Egipćanima, pa rekoše: “O Musa, moli se, u naše ime, Gospodaru svome, onako kako ti je On naredio: ako nas oslobodiš nevolje, mi ćemo zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove, sigurno, poslati.”
I Musa a.s. zamoli Allaha dž.š. i On im dade kišu, ali oni ne ispuniše dato obećanje, već i dalje nastaviše putem nevjerstva. Zbog toga Allah odluči poslati drugu kaznu u vidu potopa, koji je toliko natopio sve usjeve da je sve uništeno bilo. Kada više nisu mogli podnositi i ovu kaznu opet rekoše Musa a.s. kao i prvi put da zamoli Allaha da ih spasi nevolje. I Musa opet zamoli , i Allah ih spasi, ali oni opet prekršiše svoje obećanje i tako su kršili kad god bi im došla neka od Allahovih kazni. Sljedeća kazna su bili najezda skavaca, krpelja, žaba, koji su bili gdje god bi oni pogledali, pa čak i u njihovim tanjirima. Četvrta kazna je bila krv. Sva voda bila njome zamućena. Kad bi zahvatili vodu iz Nila, vidjeli bi da je to svježa krv. Isto tako, kada bi zahvatili vodu iz bunara ili sa drugog mjesta u istom momentu bi postala krvava. Međutim, ništa od svega toga se nije dešavalo Israilovim potomcima! Ali bez obzira na sve ove dokaze oni ostaše ustrajni u svom nevjerstvu.
Tada Musa a.s. zamoli Allaha dž.š. riječima: “‘Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovome svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!’
‘Uslišena je molba vaša!’ – reče On (Allah) – “‘a vas dvojica na Pravome putu ostanite i nikako se za neznalicama ne povodite!’“
Dok je Musa a.s. upućivao ovu dovu Allahu dž.š. njegov brat Harun a.s. je govorio amin.
Nedugo nakon toga Allah objavi Musa a.s. da on i vjernici noću napuste Egipat. I oni krenuše, ali za njihov bijeg ubrzo sazna faraon tako da on spremi ogromnu vojsku kako bi krenuli u potjeru za Musa a.s. i vjernicima.
Govoreći o broju faraonove vojske mufessiri kažu da je samo u konjici imao stotinu hiljada crnih pastuha, dok je broj vojnika prelazio milion i šest stotina hiljada. Dok za Israilove potomke kažu da ih je bilo šest stotina hiljada boraca.
Pri samom izlasku Sunca dvije skupine se ugledaše. Vidjevši ogromnu faraonovu vojsku Musaovi drugovi osjetiše strah i rekoše: „Samo što nas nisu stigli!“ Benu Israil se tako nađe u bezizlaznoj situaciji, jer ispred njih je bilo more, sa strana ogromne planine, a iza njih ogromna faraonova vojska.
Šta se dalje dešavalo saznat ćemo ako Bog da sljedeći petak.