Postavlja se pitanje: da li je svemir nastao ovakav kakav je sad, ili je odjednom, ili je Bog stvorio elemente iz kojih je dugotrajnim razvojem kroz milione, ili čak milijarde godina došlo do današnjeg stanja? Nauka je tek početkom dvadesetog vijeka otkrila da se svemir konstantno širi. Sve je nastalo od prve materije koja je gusta i ne može se definisati. Od nje je, poslije „Velikog praska“, nastao kosmos, tj. galaksije.
Kur’an nam o tom slučaju eksplicitno kazuje:
Zar ne vide nevjernici da su nebesa i Zemlja činili jednu masu i da smo ih mi razlučili, i sve što je živo izveli smo iz vode? Pa zar oni ne vjeruju?
Jedan od najznačajnijih učenjaka, fizičara i astronoma današnjice Stiven Hoking, nazvan drugim Njutnom, kaže: „Prilikom Velikog praska, kojim je stvorena materija, i ne samo to, već i mjesto i vrijeme, tim mudrim praskom upravljao je Bog, jer da nije tako bilo svemir bi se raspao, i to da se kretao samo jednim djelićem sekunde brže.“
U prethodno navedenom su upotrijebljene dvije riječi koje ujedno označavaju dva presudna stanja u procesu stvaranja i preobražaja kroz koje je prošao kosmos. Glagol retk u jezičkom značenju riječi označava objedinjenost, zajedništvo. To je ujedno i prva faza u procesu stvaranja kosmosa. Riječ fetk je ravno prasku, razjedinjavanju, što je druga faza u procesu stvaranja kosmosa.
Iz ovog ajeta se može izvesti jasan zaključak da je Svemogući Bog najprije stvorio određene elemente koji su činili jednu haotičnu masu koja je u kasnijem razvoju poprimila i određene oblike. Nebesa su u početku bila u plinovitom stanju, kako se to vidi jasno iz ovog ajeta:
Zatim je svoju moć okrenuo prema nebu koje je bilo dim, pa je rekao njemu i Zemlji: „Dođite milom ili silom!“, a oni rekoše: „Dolazimo pokoravajući se.“
Prema tome, postupnost u stvaranju, odnosno, razvoju svijeta je jedna od kur’anskih istina koja se u cjelosti poklapa sa shvatanjem današnje nauke o postanku i razvoju svemira. Ima dosta ajeta koji govore da je svijet u svom razvoju prošao kroz duge vremenske periode.
Vaš Gospodar je Allah koji je stvorio nebesa i Zemlju za šest dana.
U Kur’anu se, kako smo vidjeli, govori o danima, a ne o dugim vremenskim periodima, pa se postavlja pitanje: na osnovu čega se ovi dani mogu smatrati dugim vremenskim razdobljima? To nam objašnjavaju drugi ajeti, iz kojih vidimo da Božji dani nisu dani kako ih mi ljudi računamo.
I oni te požuruju s kaznom (da im dođe kazna), a Allah neće iznevjeriti Svoje obećenje. Zaista je jedan dan kod tvoga Gospoda kao hiljadu godina kako ih vi brojite.
Meleki i Duh penju se Njemu u jednom danu čije je trajanje pedeset hiljada godina (na Zemlji).
Prema tome, jasno je da riječ „dan“ ne znači ovdje obični naš dan, već se radi o dugim vremenskim periodima. Kako proizilazi iz ovih ajeta, riječ „dan“ kod Boga je, prema našem računanju, vrlo dug vremenski razmak, pa je onda potpuno jasno da šest dana stvaranja znači šest dugih, vrlo dugih vremenskih perioda u stvaranju svijeta.